Prošla su vremena kad se Arne Hodalič vraćao s putovanja samo s fotografijama za magazine, koji objavljuju tek dopadljive slike ovoga svijeta. Svi mi koji pratimo njegov rad poznavali smo ga kao stvaraoca “lijepih slika”, kao fotografa koji je izbjegavao “moment fotografiju”, a insistirao na dugim pripremama i na izvanrednom tehničkom znanju. Sve se češće blještave, šarene, živahne i zaigrane boje na njegovim slikama povlače pred mračnim i rječitim sivilom, sve češće nas prizori osupnu i sve manje nas razvesele ili umiruju. Fotografije prelaze na posve drugo područje od onog na koje smo kod njega navikli, šire se tamo gdje dubina sadržaja zamjenjuje ljepotu.